Kako raskvocati kokoš i koliko jaja podmetnuti

Kako raskvocati kokoš i koliko jaja podmetnuti

Kokoš je kroz historiju bila jedna od najvažnijih domaćih životinja u seoskim domaćinstvima. Njena uloga nije bila samo proizvodnja jaja i mesa, nego i prirodno izvođenje pilića bez potrebe za inkubatorima i savremenom opremom. I danas, uprkos modernim metodama peradarstva, mnogi uzgajivači preferiraju prirodno leženje jaja jer smatraju da su pilići izvedeni pod kvočkom otporniji, zdraviji i lakši za uzgoj. Upravo zbog toga pitanja poput toga kako raskvocati kokoš, kako prepoznati dobru kvočku i koliko jaja podmetnuti imaju veliki značaj za svakog uzgajivača peradi.

Kada se kaže da je kokoš „kvocala“, to znači da je kod nje proradio prirodni instinkt za leženjem i izvođenjem pilića. Takva kokoš mijenja ponašanje, postaje zaštitnički nastrojena, dugo sjedi u gnijezdu i odbija da ga napusti. Međutim, nisu sve kokoši jednako dobre kvočke. Neke pasmine imaju veoma izražen majčinski instinkt, dok su kod drugih moderne selekcije gotovo potpuno potisnule ovu osobinu.

U domaćem uzgoju često se dešava da uzgajivač želi dobiti piliće u određeno vrijeme, ali kokoši ne pokazuju znakove kvocanja. Tada se pribjegava metodama koje pomažu da se kokoš raskvoca, odnosno podstakne na leženje. Ovaj proces zahtijeva strpljenje, iskustvo i razumijevanje ponašanja peradi.

Kvočka je nekada bila osnova svakog seoskog domaćinstva. Ljudi nisu imali inkubatore niti kontrolisane uslove, pa je uspjeh uzgoja zavisio od dobre kokoši koja će uredno ležati na jajima i kasnije voditi piliće. Dobra kvočka vrijedila je gotovo kao kvalitetna nosilja jer je omogućavala obnavljanje jata bez dodatnih troškova.

Danas se prirodno leženje često koristi na manjim farmama, u ekološkom uzgoju i među hobistima. Mnogi smatraju da je ovaj način prirodniji i sigurniji jer kokoš sama reguliše temperaturu, vlagu i okretanje jaja. Također, pilići izvedeni pod kvočkom imaju bolju zaštitu i lakše se prilagođavaju spoljašnjim uslovima.

Prvi znak da kokoš ulazi u fazu kvocanja jeste promjena ponašanja. Ona duže ostaje u gnijezdu, nakostriješi perje i proizvodi karakteristične zvukove kada joj se neko približi. Često prestaje nositi jaja i postaje agresivnija prema drugim kokošima. Kod nekih jedinki ova faza traje kratko i brzo prođe, dok druge ostaju uporne i spremne za leženje.

Za uspješno kvocanje veoma je važna genetika. Tradicionalne seoske kokoši, svilene kokoši, orpingtonke, brahme i slične pasmine poznate su kao odlične kvočke. Industrijske nosilje često gotovo uopšte nemaju izražen instinkt za leženjem jer je selekcija bila usmjerena na proizvodnju jaja.

Kada uzgajivač želi raskvocati kokoš, prvo mora odabrati zdravu i mirnu jedinku. Kokoš treba biti dobro uhranjena, bez znakova bolesti i dovoljno snažna da može izdržati period leženja koji traje oko 21 dan. Iscrpljene ili bolesne kokoši ne treba koristiti za ovu svrhu.

Jedna od najčešćih metoda za raskvocavanje jeste ostavljanje nekoliko jaja u gnijezdu. Kokoši prirodno osjećaju potrebu da sjednu kada vide veći broj jaja. U seoskoj praksi često se koriste drvena ili keramička lažna jaja kako bi se podstakao instinkt kvocanja. Kada kokoš počne redovno sjediti na njima, mogu se podmetnuti prava oplođena jaja.

Mir i sigurnost veoma su važni za buduću kvočku. Gnijezdo treba biti smješteno na tihom, zamračenom i suhom mjestu gdje kokoš neće biti uznemiravana. Ako se gnijezdo nalazi na prometnom ili bučnom mjestu, kokoš može odustati od leženja.

Temperatura i godišnje doba također utiču na kvocanje. Kokoši najčešće kvocaju tokom proljeća i ranog ljeta kada su dani duži i uslovi povoljniji za uzgoj pilića. Tokom zime kvocanje je rjeđe zbog hladnoće i manjka prirodnog svjetla.

Iskusni uzgajivači često koriste posebna odvojena mjesta za kvočke. Na taj način se sprječava da druge kokoši polažu jaja u isto gnijezdo ili uznemiravaju kvočku. Odvojeni prostor omogućava bolju kontrolu i sigurnost tokom cijelog procesa.

Kada kokoš pokaže upornost u sjedenju nekoliko dana zaredom, može se smatrati spremnom za podmetanje jaja. Tada se postavlja pitanje koliko jaja treba podmetnuti. Broj zavisi od veličine kokoši, pasmine, godišnjeg doba i veličine samih jaja.

Manjim kokošima obično se podmeće između osam i deset jaja, dok veće pasmine mogu uspješno pokrivati dvanaest do petnaest jaja. Važno je da kokoš svojim tijelom može ravnomjerno prekriti sva jaja. Ako dio jaja ostane izvan topline, embrioni se neće pravilno razvijati.

Kod velikih pasmina poput brahme ili orpingtonke moguće je podmetnuti i više od petnaest jaja, ali samo ako kokoš dobro pokriva cijelo leglo. Pretjerivanje sa brojem jaja može smanjiti uspješnost izlijeganja jer neka jaja neće imati dovoljno toplote.

Vrsta jaja također ima značaj. Najbolje je koristiti srednje velika, pravilno oblikovana i čista jaja. Prevelika ili premala jaja često daju slabije rezultate. Napukla ili deformisana jaja ne treba podmetati jer mogu propasti i ugroziti ostala jaja u gnijezdu.

Oplođena jaja treba čuvati na odgovarajući način prije podmetanja. Najbolje rezultate daju jaja stara do sedam dana. Čuvaju se na hladnijem mjestu, ali ne u frižideru, i povremeno se okreću kako bi se spriječilo lijepljenje žumanca.

Podmetanje jaja najčešće se obavlja navečer kada je kokoš mirnija. Tada je manja vjerovatnoća da će primijetiti promjenu ili napustiti gnijezdo. Lažna jaja se uklanjaju, a umjesto njih pažljivo stavljaju oplođena jaja.

Dobra kvočka tokom leženja rijetko napušta gnijezdo. Obično jednom dnevno ustaje kako bi jela, pila vodu i obavila nuždu. Zato joj hrana i voda trebaju biti blizu gnijezda. Ako mora daleko hodati, jaja se mogu previše ohladiti.

Ishrana kvočke tokom leženja treba biti kvalitetna i uravnotežena. Kokoš troši mnogo energije na održavanje temperature jaja, pa joj je potrebna hranjiva hrana bogata proteinima, vitaminima i mineralima. Kukuruz, pšenica, ječam i kvalitetne smjese predstavljaju dobar izbor.

Higijena gnijezda od izuzetnog je značaja. Vlažna ili prljava podloga može dovesti do razvoja bakterija i propadanja jaja. Zato se kao podloga najčešće koristi suha slama ili sijeno koje se po potrebi mijenja.

Tokom leženja poželjno je povremeno provjeriti jaja. Nakon sedam do deset dana može se izvršiti osvjetljavanje jaja kako bi se vidjelo razvija li se embrion. Neoplođena ili zamrla jaja treba ukloniti kako ne bi došlo do kvarenja.

Kokoš instinktivno okreće jaja više puta dnevno. Ovo je veoma važno za pravilan razvoj embriona. Upravo zbog toga prirodno leženje ima visoku uspješnost jer kokoš sama reguliše proces bez potrebe za ljudskom intervencijom.

Pred sam kraj inkubacije kokoš postaje još zaštitničkija. Pilići se obično počinju izlijegati dvadeset prvog dana, mada može doći do manjih odstupanja zavisno od temperature i uslova. Tokom tog perioda kokoš gotovo ne napušta gnijezdo.

Kada počne izlijeganje, važno je ne uznemiravati kokoš. Često početnici pokušavaju pomagati pilićima da izađu iz ljuske, ali to može nanijeti više štete nego koristi. Većina zdravih pilića sama uspješno izlazi iz jajeta.

Nakon izlijeganja pilići ostaju ispod kvočke dok se ne osuše. Kokoš ih grije i štiti, a zatim ih postepeno vodi do hrane i vode. Prirodni odgoj pilića pod kvočkom smatra se jednim od najboljih načina uzgoja jer pilići imaju stalnu toplinu i zaštitu.

Prvih dana života pilićima treba osigurati sitno mljevenu hranu i čistu vodu. Kokoš ih uči kako da kljucaju i pronalaze hranu. Upravo ta prirodna briga predstavlja veliku prednost u odnosu na vještački uzgoj.

Kvočka veoma hrabro štiti piliće. Ako osjeti opasnost, glasno upozorava piliće i pokušava ih sakriti pod krila. Ovaj instinkt omogućava veću stopu preživljavanja mladih pilića u prirodnim uslovima.

Neki uzgajivači koriste kokoši za leženje jaja drugih vrsta peradi poput pataka, ćurki ili fazana. U tom slučaju treba voditi računa o trajanju inkubacije i veličini jaja. Kokoš može uspješno izleći manji broj pačijih ili ćurećih jaja ako ih može dobro pokriti.

Važno je napomenuti da ne treba svaka kokoš ostati kvočka. Kod nosilja koje se koriste za proizvodnju jaja često je cilj prekinuti kvocanje kako bi nastavile nositi. Međutim, u domaćem uzgoju gdje se želi prirodno razmnožavanje, dobra kvočka predstavlja veliku vrijednost.

Postoje i situacije kada kokoš prerano napusti gnijezdo. Razlozi mogu biti stres, prisustvo parazita, buka, loši uslovi ili nedostatak hrane i vode. Zato uzgajivač mora obezbijediti mirno i sigurno okruženje tokom cijelog procesa.

Paraziti poput crvenog pilećeg grinja mogu ozbiljno uznemiravati kvočku. Ako kokoš tokom noći osjeća ugrize i nelagodu, može napustiti jaja. Redovna higijena kokošinjca i kontrola parazita zato imaju veliki značaj.

Vremenski uslovi također utiču na uspjeh leženja. Ekstremna hladnoća ili velika vrućina mogu negativno djelovati na razvoj embriona. Tokom ljeta potrebno je osigurati dovoljno svježeg zraka, dok zimi gnijezdo mora biti zaštićeno od propuha.

U tradicionalnim domaćinstvima često su se vodile precizne evidencije o tome kada je koja kokoš počela ležati i koliko je pilića izvela. Iskusni domaćini dobro su znali koje kokoši daju najbolje rezultate i takve su posebno čuvali.

Dobra kvočka može godišnje izvesti više tura pilića, ali pretjerano iscrpljivanje nije preporučljivo. Nakon izvođenja pilića kokoši treba omogućiti oporavak i kvalitetnu ishranu kako bi povratila snagu.

Mnogi početnici prave grešku podmećući previše jaja u želji da dobiju više pilića. Međutim, uspjeh nije u količini nego u pravilnom odnosu između broja jaja i sposobnosti kokoši da ih ravnomjerno grije.

Važnu ulogu ima i kvalitet pijetla. Ako jaja nisu dobro oplođena, ni najbolja kvočka neće moći dati dobre rezultate. Zbog toga se za rasplod biraju zdravi i snažni pijetlovi.

Prirodno izvođenje pilića ima i emotivnu dimenziju. Posmatranje kokoši kako brižno vodi piliće kroz dvorište mnogim ljudima predstavlja simbol tradicionalnog seoskog života i povezanosti sa prirodom.

U savremenom svijetu gdje dominira industrijska proizvodnja, prirodno kvocanje postaje sve zanimljivije ljudima koji žele održiv i tradicionalan način uzgoja peradi. Takav pristup često podrazumijeva manje troškove i prirodnije uslove za život životinja.

Može se reći da uspjeh prirodnog izvođenja pilića zavisi od nekoliko ključnih faktora: pravilnog izbora kokoši, kvalitetnih oplođenih jaja, mirnog gnijezda, dobre ishrane i strpljenja uzgajivača. Kada se svi uslovi ispune, kokoš može veoma uspješno izleći i odgojiti zdrave piliće.

Pitanje koliko jaja podmetnuti nema univerzalan odgovor jer svaka kokoš ima drugačije mogućnosti. Najvažnije je procijeniti veličinu tijela i sposobnost pokrivanja jaja. Bolje je podmetnuti manje jaja i imati visok procenat izlijeganja nego preopteretiti kvočku i izgubiti dio legla.

Kvocanje kokoši predstavlja fascinantan prirodni instinkt koji se održao vijekovima uprkos modernizaciji peradarstva. Ono pokazuje koliko su domaće životinje prilagođene reprodukciji i brizi o potomstvu bez pomoći čovjeka.

Za mnoge uzgajivače nema ljepšeg prizora od trenutka kada se ispod kvočke začuje prvo pijukanje pilića. Taj trenutak simbolizuje uspjeh truda, strpljenja i pravilne brige o peradi.

Kokoš koja uspješno izleže i odgoji piliće predstavlja veliko bogatstvo svakog domaćinstva. Njena vrijednost nije samo u broju izvedenih pilića nego i u sigurnosti i prirodnosti koju pruža tokom cijelog procesa uzgoja.

Zbog svega navedenog, znanje o tome kako raskvocati kokoš i koliko jaja pravilno podmetnuti ostaje veoma važno za svakog ljubitelja peradi. Iako savremena tehnologija omogućava vještačku inkubaciju, prirodno leženje i dalje ima posebnu vrijednost i značaj u tradicionalnom i ekološkom uzgoju.

Ovaj tekst je pripremio zoo.ba na osnovu vlastitog iskustva i informacija iz stručne stočarske i veterinarske literature. Obratite se i poznatim uzgajivačima i veterinarima.